Osvrt na drugu rock večer u Arhivu

SLAVONSKI BROD – objavljeno 21.11.2012.

Državni arhiv u Slavonskom Brodu je nakon otvorenja izložbe ”Sve je to rock’n’roll” u svibnju ove godine, te organizacije prve rock večeri 9. listopada, u četvrtak 15. studenoga u svom izložbenom prostoru organizirao drugu tematsku rock večer s naslovom: Gdje se sviralo nekad, a gdje sad? Gosti panel diskusije su bili glazbenici Mirko Sečić, Damir Bjelobrk i Vladimir Jevicki, te Borislav Stipić (organizator nekih od najvećih rock događanja u Slavonskom Brodu 80-ih).

 

Glazbeni gosti večeri su bili mladi glazbenici (srednjoškolci) iz brodskog rock sastava Neverminds. Voditelji diskusije su bili arhivisti Katarina Aladrović-Mehandžija i Domagoj Zovak. O prostorima su govorili i neki od posjetitelja rock večeri, većinom gosti koji su pozvani od organizatora da kažu nešto o svojim iskustvima. U diskujiji su još sudjelovali Tvrtko Matanović (Građanska inicijativa za mlade), Željko Jerković (vlasnik caffe bara Derby), mr. sc. Ivan Medved (ravnatelj Državnog arhiva u Slavonskom Brodu), mr. sc. Jugoslav Gojković, dr. med. (Kino-klub Paluba 7), Željko Grgurević (glazbenik) i Željko Balabanić (glazbenik i tonac).

 

MIRKO SEČIĆ je na brodskoj rock sceni aktivan od samog početka (1964. godine), a glazbom se počeo baviti još davne 1955. godine. Svirao je u prvom pravom brodskom rock sastavu „Hidrogeni”, zatim u Blijedim Sjenama, u Eggs-ima, grupi Wem, itd. Jedan je od najboljih sugovornika koji može opisati prostore u kojima se nastupalo tijekom 1960-tih i 1970-tih te uspoređivati vrijeme kada je on počinjao s današnjim:

 

– Divim se mladim ljudima koji se danas bave rock glazbom i to uglavnom iz ljubavi i svog zadovoljstva, uz pomoć svojih roditelja. Mi smo 1965. vježbali kod mene kod kuće ili kod Lavoslava Špicera u dvorištu. Melodije koje smo uvježbavali uglavnom smo slušali na radiju, poglavito na radio Luxemburgu. Na Plavom polju, u onoj čuvenoj maloj sali ili daščari je bila prijestolnica rock glazbe u Slavonskom Brodu. Poslije smo svirali na stadionu Klasije, DTO-u ”Partizan” (današnji Hrvatski Sokol). Svirali smo poslijepodne u domu na Budainci i nakon svirke svi smo nosili instrumente u Partizan za nastup. Svirali smo i u Domu JNA, Radničkom domu, Domu Đuka Matanić (danas J.J. Strosmayer). U samom početku (prvih nekoliko nastupa) nije bilo puno publike, međutim kasnije se na Plavom polju nije moglo ući koliko je bilo ljudi na svirki. Znalo se prodati preko 300 karata.

 

Uspoređujući ondašnje vrijeme sa situacijom danas treba reći da danas bend koji dobro svira ima mnogo veće mogućnosti da se probije jer postoji puno više nezavisnih izdavačkih kuća, a onda je postojao samo Jugoton i RTB produkcija. Dvije kuće u cijeloj Jugoslaviji, a do Jugotona se jako teško moglo doći. U Sl. Brodu danas možete snimiti demo snimku koja se može i presnimiti.

 

Što se tiče instrumenata i tehničkih mogućnosti, situacija je danas kudikamo bolja. Mi smo svirali uglavnom slušajući nekog drugog, a danas ljudi imaju mogućnost da sami izrade snimke. Danas su glazbenici školovaniji, mogu lako nabaviti instrumente i imaju takvu tehniku na kojoj lako mogu producirati. Iako su danas u Brodu bolji uvjeti za rad, žive svirke ima puno manje nego prije. Ima više publike, ali nema mjesta gdje se može svirati. Postavljam pitanje gdje se danas u Brodu, koji ima preko 70.000 stanovnika, može otići na ples? Postoji li kakav društveni dom ili sala gdje može rock sastav nastupati i ljudi plesati?

 

Danas mladež uglavnom ide u kafiće, oni mlađi su okupirali prostor oko KKD-a ”IBM” i dio parkova. Ne kažem da je netko kriv za to, ne možemo uperiti u nekoga i reći da je taj kriv zato što toga nema. Pretpostavljam da je problem svih problem novac jer mi se čini da je novca nekada bilo više i neda se bolje živjelo. Danas ljudi ne mogu odvojiti za zabavu i kulturu kao nekada.

 

Kako danas u Brodu za nastupe i probe glazbenika nedostaje adekvatan prostor i kako taj problem traje već skoro 20 godina, veseli činjenica da je grad Slavonski Brod prepoznao poteškoće glazbenika i odlučio adaptirati nekadašnje kino Brod (Apollo, Partizan) u Starčevićevoj ulici i pretvoriti ga u Centar mladih. O adaptaciji koja traje već godinama, te o njenom završetku, kao i o nekim drugim prostorima za nastupe brodskih glazbenika govorio je mr. sc. ZORAN IVANOVIĆ, zamjenik gradonačelnika Sl. Broda:

 

– Grad radi Centar mladih od 2007. godine. Puno je novca uloženo. Očekujemo, ako se nešto ne poremeti, da bi najviše kroz mjesec dana konačno trebao biti spreman za useljenje. Mi smo imali obećanja prošlih godina da će neke udruge povući sredstva iz nekakvih fondova ili ministarstva, no na kraju je to Grad morao raditi sam. Naravno da uvijek može brže i uvijek može bolje, ali vjerujem da će Centar kroz mjesec dana biti gotov. Trebao bi ravnatelj Koncertno-kazališne dvorane ”Ivana Brlić Mažuranić” brinuti o Centru fizički i organizacijski, a udruge mladih bi rješavale programski sadržaj i radile sav onaj kreativni dio posla koji žele. Bile to književne večeri, rock večeri, glazbene probe ili performansi. Već razgovaramo s udrugama mladih duže vrijeme i vjerujem da će rad u Centru biti uspješan. Možda će biti uspješnije nakon par godina nego li u početku, jer neke dječje bolesti ćemo vjerojatno imati.

 

Što se tiče drugih prostora za mlade, pa evo dr. Gojković je nedavno organizirao koncert u Mjesnom domu J.J. Strossmayer, što govori da su i domovi otvoreni za koncerte pa i probe glazbenika. Naravno da se prvo treba dogovoriti sa predsjednicima i vijećem mjesnih odbora. Gradska uprava u svakom slučaju podržava rad glazbenika koliko može, ali mi nemamo u proračunu stavku za rock glazbu. Glazbu podržavamo kroz određene manifestacije, pa smo tako podržavali susrete bikera, puno manje je bio uspješan rock maraton na Poloju ove godine. Ako budemo imali sreće pa nagodinu bude ljepše vrijeme možda će maraton biti puno bolji.

 

Znači, prostora ima. Međutim, kod nas je često problem što se događa nakon što se prostor uredi i stavi u funkciju. Primjerice, Grad je u Spomen dom Dragutin Tadijanović uložio zaista puno novca, a vrlo je upitno da li po dva, tri mjeseca imate pjesničku ili književnu večer u njemu. Tko je za to odgovoran? Vjerojatno smo svi pomalo odgovorni, jer kada imamo prostor, kada sve sredimo, onda bi bilo dobro da netko poželi ući u njega i odraditi neki program. Vjerujem da ćemo biti puno uspješniji s Centrom mladih i da će konačno on zaživjeti kao i svi drugi gradski prostori za kulturu jer kada neki prostor uredimo onda nam je cilj da svi zajedno u njemu živimo i radimo, a ne da se svađamo i prepucavamo zbog ovoga ili onoga.

 

O tome kako je danas svirati i raditi na brodskoj rock sceni, kakvi su današnji izlasci te koliko danas uopće ima publike zainteresirane za rock govorio je VLADIMIR JEVICKI, član sastava Chaos addict:

 

-Što se tiče izlazaka, mislim da je danas potrebno puno više novaca da bi se izašlo van. Grad je naravno veći nego prije 40 ili 50 godina i ima više ljudi koji bi izašli vani. No za sve treba novac i sve je skupo. Meni koji radim je problem izaći baš svaki vikend. Što se tiče prostora za nastupe mogu reći da osim nekih festivala i moto susreta te povremenih nastupa na kupalištu, u Brodu danas možemo svirati samo u kafićima i klubovima.

 

Što se tiče domova, mi nikada nismo dobili nekakvu informaciju da se mi možemo tamo obratiti i da možemo napraviti svoju svirku. Znam da je prije rata djelovao Omladinski klub tako da se veselim, ako je ovo istina da će kroz mjesec dana Centar mladih biti otvoren. Kada su probe u pitanju također ne znamo kome se treba obratiti. Mi smo se snalazili na razne načine za prostor za probe. Čak smo svirali u domu Vrpolju (bio je dostupan sve dok ga nisu uredili), kućama, vikendicama i sl.

 

Što se tiče učestalosti sviranja mogu reći da u zadnje vrijeme dosta sviramo, pa tako imamo jednu veliku svirku sutra u Zagrebu. To je finale Liburnia battle i ako pobjedimo slijedeće godine u lipnju sviramo u Zadru na Burning sea festivalu.

 

Osamdesetih godina prošlog stoljeća u Brodu je bilo mnogo autorskih sastava i mnogo prostora u kojima se moglo svirati. DAMIR BJELOBRK-BRADA je glazbenik koji je započeo glazbeni život krajem 1978., a živi ga i danas. Svirao je u sastavima Legija, Kirvajska sekcija, Curino cvijeće, Prorock, Eldorado itd.:

 

– Kada sam ja počinjao, krajem sedamdesetih, moglo se svirati ako si dobar sa tamo nekim predsjednikom omladine ili ako si član nečega…Zamjenik gradonačelnika je rekao kako su domovi otvoreni mladim ljudima za svirku, ali moraju pitati tamo nekog predsjednika i vijeće Mjesnog odbora. U situaciji kada klinci sa 15-16 godina naprave bend, najčešće nemaju pojma koga da oni pitaju za prostor. Tatu pitaju da ih upozna sa tamo nekim predsjednikom i kada oni dođu do njega sa željom da sviraju kažu mu: ”Dobar dan, čiko! Eto mi bi svirali, treba nam prostorija, moj bi tata i struju platio, šta god.” Predsjednik im odgovara da moraju ići na Vijeće i nakon toga djeca odustaju i traže tatu da im iskopa podrum za svirku i onda se tata mora raspravljati sa susjedima kojima smeta buka iz podruma.

 

Nije ovo kritika, da se razumijemo. Samo želim reći da se stvari tako događaju i da su se događale. Bili su domovi i kada sam ja počinjao i tada je trebalo doći predsjedniku omladine s upitom za svirku, a on bi te odmah pitao jesi li član omladine. Ti mu kažeš: ”Valjda jesam. Ako su me upisali u školi”. Kažeš mu kako želiš sobicu za probe, a on će kako nema svirke jer nisi član. Nakon takvih iskustava djeca najčešće odlaze na Klasije sa alkoholom u ruci i samo pričaju o osnivanju benda. Mislim da se treba pojednostaviti način odlučivanja tko može gdje i kada svirati kako bi mladi bili motiviraniji za bavljenje glazbom.

 

Prostori koji su obilježili osamdesete su dom na Plavom polju, Radnički dom, Klasije, dom ”Đuka Matanić”. A što se tiče dostupnosti domova, svirke su manje-više prestale čim su ih počeli uređivati, stavljati nove pločice, lamperiju i sl., a prestale su se koristiti i manje prostorije za rockere. Nakon Domovinskog rata nisu dali u domovima da se održavaju koncerti jer će se ”oguliti parket”. Inače, mi smo početkom osamdesetih osnovali ”Kirvajsku sekciju” kao bend koji će zaraditi novce za autorski bend, pa smo tako osnovali i ”Curino cvijeće” koji je i snimio demo album ”Zagorjeli mačak u veljači”. Tako smo ga nazvali jer smo snimali u domu ”Đuro Salaj” (danas KKD ”IBM”) u drugom mjesecu i u prostoriji nije bilo grijanja pa smo se poprilično smrzli.

 

O tome kakva je komunikacija Građanske inicijativa za mlade sa gradskom upravom Sl. Broda, te što se može očekivati od programa u Centru mladih kada on uskoro zaživi govorio je TVRTKO MATANOVIĆ (Građanska inicijativa za mlade).

 

– Za početak mogu reći kako je, što se komunikacije tiče, zasada sve na obećanjima. Papir i govor trpe svašta. Dok ne uđemo u Centar mladih ja ne vjerujem obećanjima. Žalosno je što u Brodu dvadesetak godina nema klupskog prostora, a da se ne radi o kafićima ili diskotekama.

 

Što se konkretno tiče pregovora s Gradom, Građanska inicijativa za mlade okuplja 15-16 udruga i osnovana je krajem travnja ove godine. Prvi kontakti s Gradom bili su u lipnju i tada je obećano da će radovi na Centru biti gotovi za tri mjeseca. Ta tri mjeseca su prošla, a radovi još nisu gotovi. Došlo je do novog sastanka u listopadu i tada je dogovoren novi sastanak za studeni na kojem bi trebali sudjelovati predstavnici KKD-a ”IBM”, Grada i udruga te dogovoriti način rada Centra mladih. Do tog sastanka još nije došlo, ali se nadamo da će do kraja mjeseca ipak biti održan.

 

Što se tiče programa koji bi se realizirali u samom prostoru, on je pogodan ne samo za rock i druge svirke već i za razne druge programe, koje bi mogli raditi ne samo udruge mladih već i sve ostale, jer mislim da taj gradski prostor može biti namijenjen i drugim udrugama koje imaju zanimljive programe.

 

Kako je izgledala brodska rock scena osamdesetih i kako su se organizirali rock događaji tada u Brodu govorio je BORISLAV STIPIĆ, jedan od glavnih organizatora najvećih manifestacija u to vrijeme:

 

– Sredinom osamdesetih društvene okolnosti su bile takve da je partija zbog ”topljenja leda” u Moskvi malo popustila. To je činjenica, međutim okolnosti su bile takve da kad ljudi osjete da druga strana popušta, onda se još jače angažiraju. Razlika je velika u odnosu na današnje vrijeme jer sad u ovim okolnostima kakve jesu, društvene, gospodarske, socijalne, kao da vlada apatija. Sve više vlada ta apatija. Tada se, sredinom osamdesetih, počela razvijati jedna drskost prema institucijama.

 

Ja konkretno nisam bio član ničega od onoga što je Brada ranije rekao. Štoviše, naglasili su mi da, s obzirom da nisam član, da znaju tko sam, i da pazim što radim. Da si sam odredim granice. Ja sam zapravo uvijek propitkivao te granice. Tako smo imali situaciju, što mladi možda neće vjerovati, da na Korzu za Dan mladosti jedan vrlo mladi bend na bini zapjeva ”Kriste, sad smo u tvoje ime svi”. Možete takvo što zamisliti u socijalizmu ili komunizmu!? Naravno da smo ih ”skinuli sa miksete” jer smo se, kao organizatori, uplašili. Djeca se nisu bojala. S druge strane, ta jedna drskost je išla za tim da smo se suprotstavljali službenom SIZ-u kulture. Nas je tada jedan uvaženi brodski političar redovito odbijao za novce i nikada nismo dobili ni jedne lipe, današnjim rječnikom rečeno.

 

O čemu se radi: Jedan dobar koncept je zamislio Dragutin Živković (kasnije tajnik Centra mladih). Mi mladi smo u to vrijeme sami zarađivali novce. Bila je Omladinska zadruga (kao danas Studentski servis) i 20 posto od svakog sata slijevalo se u Zadrugu. Tada je Živković rekao da to tako dalje ne ide jer ne treba ta sva sredstva koristiti za plaće već treba dio vratiti omladini. Tada je otvoren Centar mladih. U njemu su glavnu ulogu imali Miljenko Bogdanović-Miki, koji je vodio i glavninu programa te uz njega Dražen Kasun.

 

Oko 1986. godine, budući da je zamrla Književna omladina koju je vodio Toni Bartek, Stanko Ferić i dr., meni je palo na pamet da idemo to revitalizirati. Krenuli smo s tim, pridružili su nam se Željko Ećimović, Hrvoje Bilić i Željko Čavčić, trojac koji je osnovao VIS ”Sjećanja”. Oni su s nama svirali. Ubrzo nakon toga osnovali smo i Muzički omladinu.

 

Mi smo inače uvijek plaćali prostore, redovito smo imali svirke u domu ”Đuka Matanić” (danas J.J. Strossmayer), nije bilo redara ni zaštitarskih firmi, nego smo morali otići kod čika Steve u tadašnju miliciju, i platiti 4 dnevnice za dvojicu milicajaca. Sviralo se i u Omladinskom klubu. Nastojali smo afirmirati autorsku glazbu, ”tezga” nas nije zanimala, tako da smo redovito u domu ”Đuka Matanić”, skoro svake subote, imali nastupe jednog ili dva benda. Kako je bilo teško pokriti sve troškove organizirali smo Pop-rock fantaziju – godišnji natjecateljski koncert (u dvorani na Klasiji) i Rock maratone na stadionu kraj Save.

 

Muzička je omladina 1989. godine organizirala Rock maraton, kada se mislilo nakon nekih afera sa novcem da je to nemoguće. Uključio sam SOFK-u (kao danas Zajednica sportskih udruga), medije, odradili smo marketing, tehniku, binu, zaštitare, struju itd. Imao sam drskosti u ime omladine potpisati ugovor od 60.000 njemačkih maraka za honorare izvođača i za razglas koji je tada bio drugi najjači u Jugoslaviji. Dolazile su brojne domaće grupe, od grupe ”Leb i sol” iz Makedonije do ”Lačnog Franca” iz Slovenije. Gostovale su i grupe iz Austrije i Grčke.

 

U ”Đuri Salaju”, danas KKD ”Ivana Brlić Mažuranić”, tri godine zaredom imali smo susrete akustičara pod nazivom „BAS“. To je bila ta drskost. Danas te drskosti nema. Možda je to i dobro. Ja se ne bih isto usudio danas, možda zbog ovih godina se ne bih usudio.

 

Ali ja vjerujem da ovi mladi ovdje imaju tu drskost i zato zahtjevajte od gospodina Ivanovića, Duspare, Marušića da dobijete prostor. Ne dajte da vam itko određuje program, tražite mogućnost da sami zaradite, da sami kreirate svoj program. U redu je da neka institucija treba skrbiti o Centru mladih, bilo to KKD ili neka posebna ustanova, međutim tražite način kako sami zaraditi novce. Ponavljam vrijeme je osamdesetih bilo drugačije, tada je bilo drskosti, danas vlada apatija.

 

O svom iskustvu u organizaciji rock događanja u kafiću govorio je ŽELJKO JERKOVIĆ, vlasnik caffe bara Derby jednog od malobrojnih ugostiteljskih lokala u Sl. Brodu (uz Rupu, Gem, Alfu…) u kojima se i danas rade rock svirke:

 

-Mogu reći iz svog iskustva da nije bilo lako organizirati rock svirku nekada, a nije niti danas. Ne vjerujem da će biti lako organizirati ni u budućnosti. Svima iz Građanske inicijative želim puno sreće u organiziranju takvih događanja u budućnosti u prostoru Centra mladih.

 

Domagoj me zamolio da dođem i nešto kažem o svojim iskustvima vezano za organizaciju svirke, naravno ne mogu govoriti o poslovnim tajnama, ali mogu reći nešto iz stvarnog života, prepričati jedan stvarni događaj. Nedavno sam doveo jedan bend iz Zagreba i oni su trebali nastupati tu u Derbiju. Pred sam početak svirke došlo je do problema s jednim susjedom koji je zvao konobare i rekao: ”Zovite vlasnika, zovite vlasnika!” Naravno ja sam popričao s njim. On mi je rekao: ”Ja sam susjed da znate jako veliki vjernik i sad ću Vam reći: U ime Isusa, dragog Boga, to tako neće ići!” A već je već bilo dogovoreno i stvar je samo u tome da je bila južina i bili su otvoreni prozori. Na kraju se svirka održala i sve je bilo u redu.

 

Kao jedan zaključak mogu reći da treba imati puno sreće sa strane organizatora i sa strane glazbenika, sreće sa stalnom strujom i dobrih odnosa sa susjedima.

 

Mr. sc. IVAN MEDVED (ravnatelj Državnog arhiva):

 

-Moram reći da nisam ni znao u što se mi upuštamo kada smo prošle godine odlučili napraviti za 2012. izložbu o povijesti rock scene u Sl. Brodu. Meni je drago da je ova izložba, na neki način inicirala ove rock večeri. Ja apeliram na nas malo starije, jer mladi se izbore za prostor, ako nigdje drugdje onda barem u kafićima, da se organizira svirka malo starijih brodskih rokera kao što je npr. Šef, Exle, Sečić, Čizmek i drugi.

 

Ja mogu reći u ime arhiva da dok sam ja ovdje ravnatelj, da je ovaj prostor otvoren bilo kojem bendu, naravno da svira onako kako se može ovdje svirati. Meni je žao što tu ne može stati par stotina ljudi, ali i ova večer i vaša posjeta pokazuje da je naš mladi tim Zovak i Aladrović -Mehandžija na pravom putu. Svaka vaša inicijativa će dobro doći. Pozivam sve vas na daljnju suradnju sa animatorima ovih programa koji su otvoreni i za vaše ideje. Dapače, mi bismo htjeli da ova priča o rocku ne prestane 2012. nego da se nastavi i 2013. bez obzira koja izložba bila postavljena.

 

Mr. sc. JUGOSLAV GOJKOVIĆ (Kino klub Paluba 7):

 

-Ja sam bio gimnazijalac od 1973.-1977. i sve vrijeme smo mi išli na Plavo polje te Radnički dom. Gospodina Sečića sam gledao puno puta i na Brođanci. Što se tiče otvorenosti prostora i domova, kao što je zamjenik gradonačelnika rekao i kao što je gospodin Medved rekao: ”Ja vas pozivam”, dakle čovjek koji ima kompetenciju i pozove vas, a ljudi i onda ne vjeruju. Paluba 7, čiji sam i ja jedan od aktera, je već pet godina gost u Radničkom domu.

 

Što se događa? Rečeno je ranije kako se nekoga mora poznavati. Ja se s tim ne bih složio. Mi smo dobili daleko veću podršku od Grada, a naišli smo na osobne prepreke. Ja se i ovim putem zahvaljujem gospodinu Perčeviću, bez čije podrške nas ne bi bilo u Radničkom. Međutim, Paluba 7 neće moći prikazivati filmove u 12. mjesecu u Radničkom jer nam je rečeno da neće ni FAB imati za grijanje.O čemu se tu radi?

 

Dajmo mladima prostor u Radničkom i neka naplate ulaz i oni će se isplatiti. Onda dolazimo do problema parketa, pločica, smeta drugima. Znači da smo mi počeli smetati jedni drugima. To je problem. Kako je bilo moguće da je od 1972. do 1988. Plavo polje otvoreno mladima, a sad, čujemo od Tvrtka, Građanska inicijativa za mlade muku muči sa pitanjima kao što je: ”Hoće li ostati privatni kafić u Centru ili neće? Hoće li se dopustiti udrugama ili neće?” Radi se o tome da se ne dopušta mladima, nema volja, nema interesa.

 

Inače ja sam skidao plakate po gradu, svaka čast mecenama po kafićima koji daju mladima prostor, ali ja se sablažnjavam kada vidim npr. Norijada-votka party 3 kune i sl. Tko to zarađuje na mladima? E sad, jesmo li mi za mlade? Gospodin Medved je rekao da smo mi stariji odgovorni, generacije koje imaju moć. Mi smo studirali u protočnom sustavu, sada stavljamo balvane pred mlade. Tako je i sa prostorom. Naravno da oni neće moći osnovati udrugu, pa doći u nekakav dom i tražiti. Zato što će naići na lokalnog ”šerifa” koji će reći:”Nemoj, pusti to, razbit će nešto.” Ali nije klima takva da on to zapravo ne smije reći mladima.

 

Hoće li Paluba 7 moći prikazivati u Centru mladih, zavisi od privatnih interesa. Hoće li netko zapravo zarađivati na mladima ili ne? Ja bih otvoreno rekao da je to tako.

 

ŽELJKO GRGUREVIĆ, član rock grupa Mladi, Rock Albatros, Čuvari Parka koji su autorski najproduktivniji bend u Brodu i okolici i koji je zaslužan za prvi glazbeni singl u brodskoj pop-rock povijesti 1985. godine, je govorio o svoji iskustvima sa prostorima s obzirom da je dosta nastupao izvan Sl. Broda i to preko 30 godina:

 

-U početku se najviše nastupalo po zabavama u domovima na kojima je bilo šarolikog repertoara i naravno svi koji su tada svirali znaju da su morali sve i svašta svirati. Međutim svaki bend koji ima ambicija i koji drži do sebe mora ići na neku nadgradnju i da se autorski iskazuje.

 

S obzirom da smo živjeli u malom gradu, na neki način nismo imali šansu da pokažemo sve što znamo i možemo, ali put do publike i put do sviranja po Hrvatskoj našli smo na taj način da sam stjecajem okolnosti živio i radio u Zagrebu 8 godina i to mi je dalo šansu i priliku da kao izdavač u diskografskim kućama radim na autorskim stvarima i da mogu plasirati to na tržište pa da vidimo što će ono reći. Pokazalo se da je to imalo određeni uspjeh i to nam je otvorilo vrata za nastupe širom Hrvatske. Svirali smo stvarno posvuda, od Dalmacije, Istre, Zagreba, Slavonije, pa čak i vani. To su bili prostori za tu namjenu, diskoteke i drugi prostori koji su tražili tu vrstu glazbe.

 

Međutim sada je vrijeme drugačije. Sad zahvaljujući uglavnom dobrim gazdama kafića, koji imaju sluha i koji žele podići kvalitetu svog lokala i nivo prodaje sa nekim rock programom, oni ipak nalaze razumijevanje za glazbenike i otvaraju im mogućnosti da se izraze. Kako će to biti u budućnosti, teško je reći, ali u svakom slučaju želio poručiti svim glazbenicima, pogotovo mladima koji počinju, da ne gube nadu, jer jednostavno ako nema cilja onda dolazi do stagnacije i prestanka s radom.

 

ŽELJKO BALABANIĆ (član rock sastava To-to šin i čovjek koji je dugo radio na ozvučavanju rock svirki):

 

– Kao uvod mogu nabrojati prostore gdje se sve sviralo, to su: Dom Josip Rimac, Budainka, kod crkve u Varošu, Vinogorje, Podvinje, Bukovlje, dom u Malom Parizu, Osječka ulica, u Zrinskoj ulici gdje je sada knjižara, Omladinski klub, Plavo polje, Radnički dom, doma Đuka Matanić i dr. Bilo je preko 16 objekata za svirku.

 

Kada se organizirala svirka moralo se otići u miliciju kod čika Steve i to prijaviti. Trebalo je samo voditi računa da svirka ne bude 10. travnja. Znate zašto. Ulaznica se naplaćivala, šank je bio tu također, a neki su od šanka i neke objekte sagradili. Na kraju se sve više-manje isplatilo. Uglavnom ljudi je bilo uvijek puno na svirkama.

 

Tako je nekada bilo. Sad je ovakva situacija. Domovi su prešli, zna se, u čije vlasništvo i oni sada moraju prvo biti na raspolaganju za krstitke i sl. koje se otegnu do sedam, osam sati navečer. Kada se organizira svirka onda se moraju angažirati zaštitari, od kojih uglavnom nema nikakve koristi jer ne rade ništa da spriječe uništavanje inventara u domu, pa ujutro kada dođe domar i vidi u kakvom je stanju dom i kaže to predsjedniku MO, onda dolazi do problema. Kako će taj dom biti dan na korištenje ako se ne vodi briga o njemu od strane organizatora ili zaštitara.

 

Za kraj moram reći da bi se bilo što organiziralo onaj koji organizira mora znati svoj posao i mora biti odgovoran. Malo je tko u stanju organizirati taj događaj po svim pravilima.

 

Tekst: Domagoj Zovak (DASB)