Novosti

U emotivnoj večeri, predstavljena knjiga pokojnog Duška Svilara “Brodski glazbeni vremeplov”

SLAVONSKI BROD – U ponedjeljak 26. rujna 2022. godine, u Kazališno-koncertnoj dvorani “Ivana Brlić-Mažuranić” u Slavonskom Brodu, održano je posthumno predstavljanje knjige “Brodski glazbeni vremeplov” autora Duška Svilara (1948.-2009.).  U knjizi su objavljene (auto)biografske priče 66 glazbenika iz Slavonskog Broda i okolice, a koje su najvećim dijelom izašle u brodsko-posavskom tjedniku Posavska Hrvatska od rujna 1997. do prosinca 1998. godine. Priče su nastale kao rezultat razgovora između Duška Svilara (poznatog slavonskobrodskog novinara) i slavonskobrodskih glazbenika (i obitelji nekolicine preminulih glazbenika) te su oblikovane u feljton pod nazivom “Brodski glazbeni vremeplov”.

Predstavljanje knjige održano je u organizaciji Državnog arhiva u Slavonskom Brodu (kao nakladnika) te suorganizaciji Posavske Hrvatske (sunakladnik) i Kazališno-koncertne dvorane “Ivana Brlić-Mažuranić”. Knjigu su predstavili Krunoslav SeletkovićDubravko ŠefDunja Vanić i Domagoj Zovak. Priče glazbenika iz Slavonskog Broda i okolice predstavljene su u godini kada Kazališno-koncertna dvorana „Ivana Brlić-Mažuranić“ obilježava svoj 50. rođendan. Moderatorica predstavljanja knjige bila je Katarina Aladrović-Mehandžija, arhivistica Državnog arhiva i urednica knjige Duška Svilara.

Državni arhiv u Slavonskom Brodu postavio je 2012. godine u svom prostoru u Cesarčevoj ulici izložbu pod nazivom “Sve je to rock’n’roll: povijest rock scene u Slavonskom Brodu i okolici”. Kao jedan od temeljnih izvora za realizaciju navedene izložbe bila je i dokumentacija Duška Svilara koju je on koristio za objavu svojih članaka u tjedniku Posavska Hrvatska petnaestak godina prije. Nekoliko godina nakon izložbe u Arhivu pojavila se ideja o potrebi objave knjige “Brodski glazbeni vremeplov” u kojoj bi bili objedinjeni svi članci Duška Svilara objavljeni u Posavskoj Hrvatskoj u sklopu istoimenog feljtona. U dogovoru s obitelji Svilar, uređivački posao pripao je Domagoju Zovku i Katarini Aladrović-Mehandžija, arhivistima Državnog arhiva u Slavonskom Brodu, koji su ujedno bili i autori izložbe “Sve je to rock’n’roll”. Projekt posthumnog izdavanja knjige prihvaćen je od strane mr.sc. Ivana Medveda, ravnatelja Državnog arhiva u Slavonskom Brodu te je u konačnici knjiga i tiskana u sunakladništvu s Posavskom Hrvatskom d.o.o.

Ravnatelj Državnog arhiva u Slavonskom Brodu donio je odluku da se svim glazbenicima (ili članovima obitelji preminulih glazbenika), čije su priče objavljene u knjizi Duška Svilara, daruje jedan primjerak knjige. S obzirom na to kako je ovome događaju u KKD-u “I.B.M.” prisustvovalo oko 200-ak osoba, značajan dio glazbenika preuzeo je svoj primjerak na dan predstavljanja knjige.

Nakon predstavljanja knjige održan je koncert glazbenog sastava “Grupa iz davnine” koju čine Duškovi prijatelji i suvremenici: Mladen AlinjakŽeljko BrezičevićTvrtko ExleHrvoje MihićJosip Opačak i Dubravko Šef.

Prije samih predstavljača knjige, svima prisutnim u dvorani, obratili su se pozdravnim riječima, ravnatelj Arhiva, ravnateljica KKD-a te predstavnik obitelji Svilar.

U nastavku donosimo izvode iz pozdravnih govora te dijelove govora predstavljača knjige.


MR. SC. IVAN MEDVED, ravnatelj Državnog arhiva u Slavonskom Brodu:

– Prije više od 10 godina došao sam na ideju da u Arhivu pokrenemo ciklus izložbi o povijesti glazbe u Slavonskom Brodu. Prva izložba je bila o Franjevačkom samostanu i Hrvatskom pjevačkom društvu „Davor“ odnosno njihovom doprinosu glazbi. Druga izložba bila je “Sve je to rock’n’roll”. Profesor Dubravko Šef nas je upozorio da kod obitelji pokojnog Duška ima materijala za tu izložbu te nam je obitelj to i posudila, a nakon toga došlo se na ideju izdavanja knjige. Mi znamo da su Duškovi članci razasuti u Posavskoj Hrvatskoj, međutim ovako sakupljene u knjizi lakše ih je iščitavati, a ja se držim onoga klasičnoga ako nešto nije ukoričeno, kao da se nije ni dogodilo.


SANJA NUHANOVIĆ, ravnateljica KKD-a “I.B.M.”:

– Drago mi je da vas mogu pozdraviti u ime Kazališno-koncertne dvorane kao suorganizatora ovog predivnog događaja. Drago mi je da smo večeras ovdje baš u Velikoj dvorani, iako smo razmišljali o tome gdje održati ovu promociju. Međutim, izgleda da je bilo suđeno da bude ovdje i drago mi je da ste došli u tolikom broju. Bilo je jako lijepo u hodnicima i ovdje u dvorani vidjeti vaša nasmiješena lica, sreću kada ste susreli one s kojima ste odrastali, družili se, svirali i pjevali. Zaista mislim da će ovo biti lijepo događanje. U godini kada dvorana slavi 50. godina svoga postojanja drago mi je da imamo jedno ovako događanje, a nadam se da će ih ubuduće biti puno. Čestitke svima onima koji su sudjelovali u priređivanju i izradi ovog predivnog materijala koji će nam ostati u nasljeđe i svima onima koji budu prelistavali stranice ove knjige nadam se da će biti inspiracija da se bave glazbom i ostave glazbu u nasljeđe drugima.


LUKA SVILAR, sin pokojnog Duška, kao predstavnik obitelji Svilar održao je emotivan govor iz kojeg izdvajamo:

– Nisam iskreno očekivao da će biti toliko ljudi ovdje večeras, ovo je stvarno nešto predivno. Ja vam se od srca zahvaljujem što ste došli i što ćete uživati večeras u ovoj priči. Moram se zahvaliti Katarini, Domagoju i ravnatelju Arhiva na ustrajnosti svih ovih godina da se ovaj materijal objavi. Čak nije ni bilo inzistiranja sa naše strane, kao obitelji. Inicijativa je u maksimalnoj mjeri dolazila od strane Arhiva i ustrajnost je nešto što je obilježilo sve ove godine od te izložbe 2012. godine. Uvijek je najlakše odustati od nekog projekta. Obitelji ovaj događaj neizmjerno znači i mislim da ćemo toga postati svjesniji u nekim kasnijim vremenima kada nam neko javi da je pročitao knjigu i da mu je bila zanimljiva. Ja mislim da je najveća vrijednost knjige to što se radi o materijalu koji će se prenositi kroz generacije i jer ostaje neki pisani trag kojem se budući naraštaji mogu vraćati na ono što je bilo u Slavonskom Brodu. Mislim da se svi možemo veseliti nekoj ljepšoj budućnosti u Slavonskom Brodu iako je mene privatni život i posao natjerao da odem iz Broda, ali moje je srce uvijek tu i strašno mi je drago što sam večeras ovdje sa vama.


Urednik DOMAGOJ ZOVAK govorio je o nastanku knjige i njezinoj koncepciji:

– Ovdje predstavljamo 66 glazbenih priča za koje je prvenstveno zaslužan Duško Svilar. Kolegica Katarina i ja smo bili, da tako kažem, tehničko osoblje koje je to posložilo i opremilo. Ova knjiga nije monografija, niti ima monografski pristup. Naime, Duško nije vrednovao pojedine glazbenike, iako je on u jednoj uvodnoj rečenici napomenuo kako nisu svi glazbenici bili jednake kvalitete. Nije posebno pisao o prostorima u kojima su glazbenici svirali, ili primjerice o autorskom radu.

Vrijednost ove Duškove knjige je u tome što je on primjenio autobiografski koncept kroz koji je pustio sugovornike da govore o sebi, pa su njihove priče objavljene u prvom licu. Glazbenici nisu pričali isključivo o glazbi, već su govorili i o brojnim životnim izazovima s kojima su se susretali dok su odrastali. Knjiga je, možemo tako reći, svjedočanstvo jednog vremena jer govori i o obrazovanju, gospodarstvu, sportu, a ne samo o glazbi.

Interes za ovom knjigom bi, osim samih glazbenika čije su priče u njoj objavljene te članova njihovi obitelji, mogli iskazati svjedoci toga vremena i brojni posjetitelji događanja koji su spomenuti u knjizi. Jedan dio tih svjedoka pojavljuje se na i priloženim fotografijama. Knjiga je namijenjena i onima koji tek ulaze u svijet glazbe, onima koji su polaznici osnovne i srednje glazbene škole, kako bi saznali koliko je bilo teško, primjerice, četrdesetih ili pedesetih godina 20. stoljeća baviti se glazbom, kao i koliko su se roditelji odricali da bi mogli djeci nabaviti instrumente. Na temelju iskustva tih glazbenika u knjizi, od kojih mnogima nije bilo lako u usporedbi sa današnjim mogućnostima, nove generacije mogu izvući određene pouke i poruke.

Tekstovi u knjizi su posloženi, recimo tako, kronološki. Autobiografske priče posložene su prema godini rođenja samih glazbenika. Možda se to čini nezgrapno, ali odlučili smo se za taj pristup jer se znalo dogoditi da tri priče zaredom pričaju članovi iste grupe (koji su bili generacija), pa je onda lakše pratiti vremenski kontekst problema s kojima su se oni tada suočavali. Naš urednički doprinos je bio vidljiv i u tome što smo u bilješkama opisali neke manje poznate pojmove, lokacije ili objekte u gradu koji više ne postoje, neke osobe itd.


DUNJA VANIĆ, slavonskobrodska novinarka, istakla je kako je knjiga “Brodski glazbeni vremeplov” trajni spomenik Dušku, njegovom životu i njegovom karakteru:

– Duška sam poznavala od djetinjstva, iz vremena kada to doista nije bilo neobično da ja njemu kažem “čika Duško” jer sam ja tada bila djevojčica, a on poznati glazbenik i novinar. Međutim kada sam počela raditi u tadašnjem Brodskom listu i Radio Brodu, “čika Duško” je odjednom postao moj kolega. I naravno da ja kao dobro odgojeno dijete nisam njemu mogla reći Ti. On je nakon nekog vremena rekao: “Seka,  slobodno mi reci Ti.”. Ja sam rekla da mi to ne sjeda i kazala sam mu: “Ma znaš šta, ja ću tebi reći Ti, ali ću te zvati čika Duško”.

Mi u tadašnjoj redakciji Brodskog lista i Radio Broda bili smo puno više od kolega. Dijelili smo jedni s drugima puno toga, dobro smo se poznavali, dijelili smo probleme i radosti. Taj duh zajedništva, koji je svojom otvorenošću i spontanošću dijelom nametao sam Duško, zadržali smo do danas u Posavskoj Hrvatskoj. Naši bivši kolege uvijek su dobrodošli u našu redakciju, a Duško je pogotovo bio dobrodošao jer bi uvijek dolazio sa zanimljivim pričama ili opaskama, primjedbama. Nikoga nije previše štedio, ali je uvijek bio toliko simpatičan i drag da mu nitko to nije zamjerao. Kako je bio vrstan poznavatelj glazbe, ali i svega što se oko glazbe događalo od njega se uvijek moglo nešto naučiti. Knjiga “Brodski glazbeni vremeplov” plod je jedne takve kolegijalne suradnje. Naime, ovaj feljton o brodskim glazbenicima čika Duško je pisao kada smo se već razdvojili na radio i na novine, kada je u cijelosti prešao na radio.

Osobno mi je drago da je ova knjiga ugledala svjetlo dana u ovom obliku. Sjećam se dok su izlazili nastavci koliko se Duško trudio, obilazio ljude, sakupljao podatke, slušao priče, da bi zapisao nešto bi inače, velikim dijelom, bilo zauvijek zaboravljeno. A znate kakvi su glazbenici. Često su mu obećavali i nisu priredili obećane materijale. Važno je i to što je Dušku kao Brođaninu bilo važno sve što je brodsko. Slušao je priče o onima prije, pratio je one koji dolaze. Bio je nepresušan izvor koji je dopunio novim pričama, razgovorima, dokumentima i fotografijama prikupljenima za ovaj feljton. Njegovo poznavanje glazbene scene pedesetih, šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih pomoglo mu je da nađe prave sugovornike i postavi prava pitanja. Tako je to uvijek bilo sa Duškom kada je radio ono što voli i što ga zanima. Pogledajte njegove fotografije, sjetite se njegovih radijskih emisija. Uvijek se davao maksimalno.

Moram reći da Duško nije volio stegu, ali je volio red i tradiciju, dobar građanski odgoj. Tako je odgajao svoju djecu, ali i mnoge mlađe kolege. Evo, zato mi je drago da je Posavska Hrvatska sudjelovala u ovome pothvatu i zahvaljujem urednicima Katarini i Domagoju koji su uložili puno truda da ova knjiga bude opremljena ovako, da bude pregledna, čitljiva i korisna. Hvala i Niki koja je pokazala da jabuka ne pada daleko od stabla. Knjiga “Brodski glazbeni vremeplov” nije zapečatila brodsku glazbenu povijest, ali je stvorila čvrste i relevantne temelje svakom novom istraživaču koji bude imao toliko strpljenja, toliko ljubavi, koliko je imao autor ove knjige Duško Svilar. Zato sam ponosna što predstavljam ovu knjigu. Ona je trajni spomenik našem Dušku, njegovom životu i njegovom karakteru.


KRUNOSLAV SELETKOVIĆ, glazbenik i glazbeni pedagog govorio je o opće-društvenom i glazbeno-tehničkom kontekstu iz kojega je nastala i njegova glazbena priča objavljena u Duškovoj knjizi:

– Osvrt na ovu knjigu konceptualno bih podijelio na dva dijela, sa aspekta opće-društvenog i glazbeno-tehničkog tadašnjeg konteksta. Vrijeme prije Drugog svjetskog rata pa sve do otprilike 1960. godine je vrijeme akustičnog instrumentarija. Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća dolazi razdoblje električnih instrumenata, naravno u kombinaciji sa akustičnim instrumentima. Tako su otprilike posloženi i portreti glazbenika u knjizi.

Za prvi dio, dakle do 1960. godine, mogu primjetiti da su i u tom razdoblju bile značajne glazbene aktivnosti, što se može potvrditi i informacijom iz knjige kako je u isto vrijeme u Slavonskom Brodu bilo 19 mjesta na kojima je svirala “živa glazba”. To su bile tzv. “kapele” koje su izvodile salonsku i narodnu glazbu i svaki dan se sviralo. Također je bio i dobar broj orkestara koji su svirali po svatovima, no u to vrijeme su se pojavili i takozvani „jazz sastavi“ koji su svirali zabavnu glazbu i bili su vrlo popularni. Ti jazz orkestri svirali su po zabavama i plesnjacima, a na svim obavijesnim plakatima o plesnjacima je na dnu stajala napomena „svira odličan jazz“. A riječ jazz označava nešto sasvim drugo, odnosno drugu vrstu glazbe koja se tada izvodila. Fond skladbi koje su se izvodile je bio vrlo skroman jer su kompozicije bile tada teško dostupne.

Sjećam se priča o zvijezdama, iz toga vremena, kao što su Nikola Kerdić, obitelj Vilagoš, Đuro Nakarada, Nikica Đuraković, Bela Panthy, Remo Karakaš, Karlo Potocki, Veso Gradić i mnogi drugi. Instrumentarij koji su koristili bio je sastavljen od harmonike, sklepanih bubnjeva, gitare, kontrabasa ili tamburaškog basa. Ponegdje je bila neka truba ili klarinet, saksofon i obavezno je bilo pjevanje uživo, dakle bez razglasa. Do kraja ovoga prvog razdoblja (do 1960.) počelo se pjevati na sklepani razglas jer je bilo važno da se sastav što glasnije čuje, pa nije bila važna kvaliteta. Instrumenti su se i dalje svirali bez razglasa.

Zadovoljstvo mi je bilo živjeti i prisjećati se toga prekrasnog doba bavljenja glazbom, čiji sam i ja sudionik. U okolnostima gdje nismo imali ništa, pa ni mogućnosti poduke o onome što smo htjeli svirati, a o instrumentima da i ne govorim. U početku tog vremena ekspanzije glazbe šezdestih godina prošlog stoljeća, kako nismo imali ni radio aparat na kojem bi mogli čuti glazbu, dovijali smo se na sve moguće i nemoguće načine i ipak smo uspjeli kako-tako doći do kompozicija.

Prva pojačala su nam bila gramofoni u koji bi priključivali gitare. Električne gitare smo pravili od akustičnih tako da smo napravili pick-up. Sjećam se da je pokojni Mirko Sečić imao jednu omanju gitaru i na nju je pričvrstio pick-up, a žice je našao na jednom starom razbijenom klaviru i napravio je prvu bas gitaru. Zvučnik je dobio iz nekog kina, a pojačalo je napravio netko od radio mehaničara. I to je sve funkcioniralo odlično, po ondašnjim kriterijima. Neki od nas sami su pravili bubnjeve od šperploče ili pleksiglasa, ali smo imali problem sa membranama, tj. kožama na bubnjevima. Nije ih se moglo nabaviti i onda je jedan od sudionika  savjetovao da se te membrane mogu praviti od kozje kože i pseće kože.

Sredinom šezdesetih godina naglo su se promijenili uvjeti, pa se lakše moglo doći do instrumenata, ali su zato platili konji, krave i kućne zalihe zlatnine. Mnogi su roditelji prodavali krave, konje i svoje vrijednosti da bi djeci kupili instrumente, koji su tada bili strašno skupi. To dokazuje da su nas roditelji podržavali iako im se ta glazba koju smo svirali, u prvi mah, nije sviđala. Zahvaljujući boljim instrumentima počelo se i kvalitetnije svirati, pa čak i skladati vlastite pjesme.

Kvalitetni dosezi nekih grupa su bili na vrhunskoj razini tadašnje produkcije u državi, što dokazuje i to da su naši glazbenici surađivali sa ondašnjim velikim zvijezdama. Dobivali smo pozive od raznih gradova u kojima smo održavali koncerte, ali i pozive od velikana kao što su Đorđe Novković, legendarni manager Vladimir Mihaljević i drugi. Nažalost bili smo slabo organizirani za tako velike pothvate. Iskorak u tom smislu napravili su pojedinci kao Krešimir Blažević i nekolicina drugih i to isključivo iz razloga što su otišli u Zagreb i bili uporni. Šteta. A imali smo puno vrhunskih bendova, glazbenika, vokala, a na široj sceni nismo ostavili nekog većeg traga. Danas imamo pet sveučilišnih profesora na glazbenim akademijama, a do nedavno smo ih imali sedam. Dva su preminula. Nažalost sa tim uspješnicima i ni danas nemamo nekih značajnih kontakata i suradnje. Šteta.


O svojoj glazbenoj priči i prijateljstvu sa Duškom Svilarom, “dobrim duhom brodske glazbe”, govorio je profesor DUBRAVKO ŠEF:

– Za početak bih zahvalio gospodinu Ivanu Medvedu koji je zapravo pokrenuo cijelu ovu ideju, da se napravi izložba “Sve je to rock’n’roll”, a potom je potaknuo ovih dvoje sjajnih mladih ljudi da organiziraju izložbu, koja je bila iznimno posjećena. Oni su poslije, kroz stvaranje te izložbe, upoznali materijal koji je Duško ostavio, a njegova obitelj poklonila Državnom arhivu te su došli na ideju da tiskaju samu knjigu.

Ja ću se ograničiti samo na električno vrijeme jer sam živio u tom „električnom vremenu“. Počelo je 1961. godine kada je snimljen film “The young ones” ili “Veseli klub mladih”, kako je kod nas prevedeno, u kojem je glumio Cliff Richard i pratili su ga Shadowsi. Duško je tada prvi puta došao u dodir sa, ajmo reći, rock glazbom, iako je to zapravo bila pop glazba. Međutim, njegov doticaj sa glazbom počeo je puno ranije u Vježbaonici Pedagoške akademije u tamburaškom orkestru. Ti su orkestri tada bili baza iz koje su nastali brojni rokeri kasnije. Tamburaški orkestar današnje OŠ „Vladimir Nazor“ vodili su tih godina Josip Nađ, Stjpan Geršić, Hifso Midžić i poslije maestro Mihael Ferić, doajen tamburaške glazbe. Tamo je počeo i Duško svirati, pa tako i ja, zatim članovi grupe “Marsoni” i mnogi drugi. Duško je 1966. osnovao sastav “Kristali”, a 1967. grupu “Eggs”. Te 1967. godine sam ga ja prvi puta vidio, a prvi značajniji susret s njim bio je 4. travnja 1969. godine kada sam potpisao ugovor za sa grupom “Eggs”. U tom sastavu bili su tada, osim Duška, Breza, Blanka i Rajko, Duškov brat.

Inače Duško je bio čovjek s kojim se niste mogli posvađati. Nste se mogli na njega naljutiti. Niste mogli ništa osim da vam je simpatičan i da s njim želite biti u društvu i razgovarati. Zajedno smo svirali kroz 1969. te 1970. godinu, kada grupa “Eggs” prestaje postojati. Svatko je otišao na svoju stranu.

Razdoblje između te 1961. i 1970. bilo je vrlo intenzivno vrijeme kada su bendovi bili skoro u svakom gradskom kvartu. Redovito se sviralo, održavali su se plesnjaci u Đurinoj menzi, u domu “Đuka Matanić”, na Plavom polju, u DTO Partizan, u domu JNA, u Najlon bašči itd.

Duško je bio novinar, glazbenik, fotograf, glazbeni urednik, kolekcionar ploča, pilot jedrilica, majstor za obrađivanje zida i stolarije. Bio je savršen organizator, pa je tako još u Kristalima bio vođa benda koji je organizirao svirke i dogovarao koliko će se novaca zaraditi. Tako je npr. 1969. uspio organizirati da nam rafinerija nafte iz Bosanskog Broda kupi instrumente u zamjenu za dvije skladbe koje će reklamirati njihovu tvrtku. Mi smo te pjesme snimili na Radio Brodu i one su se potom puštale na lokalnim radijima, a Duško je nama iz Londona dobavio Vox-ova pojačala koja su tada bila „san snova“. Mislim da nitko u Jugoslaviji nije imao tada takva pojačala. Duško je bio i manager koji je vodio razne grupe po tadašnjoj Jugoslaviji.

Bio je nadasve drag prijatelj i dobar suprug i otac. Iako ga nema već 13 godina i dalje je on dobri duh brodske glazbe.

Tekst: Domagoj Zovak

Foto: Davor Miković-Frka (Foto-klub Kadar SB)

Skip to content

Ova web stranica koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi poboljšala korisničko iskustvo. Nastavkom uporabe stranice prihvaćate uvjete korištenja. više

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close